Red Purple Black

Tradicionalno na Čvrsnici

IspisE-mail

TRAVANJSKO TURNO SKIJANJE
Već četvrtu godinu za redom, prijatelji velikog zaljubljenika u planine, njemu u čast organiziraju memorijal „Brane Gligorijević“. Ja ga nisam poznavao, ali oni koji jesu, kažu da je bio ljudska gromada, nisu ga zaustavile strašne lavine, niti smrknute strehe. Pukotine su mu bile plitke, a litice pod nogu. Zastao je u dolini.

Okupljanje je na Risovcu. Tročlana ekipa iz našeg vozila na moj prijedlog kreće prije dolaska organizatora, jer zbog obnovljene povrede koljena nismo od velikog tempa što će omogućiti ostalima da nas brzo dostignu.

Ipak se ispostavilo da nismo jedini koji su hendikepirani, jer i ostatak ekipe ima ranjenika. Teška gripa čini teške noge i jedna od dvije dame napreduje teškom mukom.

U šumama Vitlenice sustižu nas veterani laganih nogu. Toliki su kilometri u njima da im ovo izgleda kao šetnja. Prolaze mimo nas, a mi čekamo ostatak ekipe. Polako nas dostižu i ostali,  a na kraju dočekujemo i naše stare prijatelje sa prethodnih pohoda. Kolona se poprilično razvukla.

Čvrsnica se odužila za godinu ranije

Prognoza je govorila da će biti oblačno s laganom kišom. Lanjski pohod je bio poprilično mokar,kiša nas je natapala cijeli dan i peć u domu je bila premalena za potrebe sušenja silne opreme. Ove godine Čvrsnica je odlučila da se oduži. Magla po vrhovima se razilazi i sunce nas obasjava u punom sjaju, što sniježnom ambijentu daje čaroban izgled. Tek po koji oblak daje sjenu orošenim čelima. Sa svakim novim korakom i svakim novim pogledom čarolija je nezamisliva i nestvarna. A ja ljepote, majko moja.

U tom pjesničkom raspoloženju izbijamo pred kolibu na Zaglavlju. Kolibu? Dio krova i dimnjak. Lani smo u kolibi provodili dragocjene trenutke bez dosadne kiše. Sada hodamo preko njenog krova. Ni najstariji među nama se ne sjećaju ovolikog snijega u ovo doba godine.

Nakon nekog vremena ukazuje se i Veliki Vilinac, 2118 metara visoki drugi vrh Čvrsnice, okupan suncem. Prizor je nevjerojatan. Stvarno je siromašan čovjek koji ovo nije vidio. Upijajući svaki detalj oko sebe izbijam pred zadnji uspon prije cilja. Pregon. Ne vjerujem svojim očima. Pa šta je ovo? Tamo gdje godinama prolazimo i kuda vodi markirana staza sada je zid visok 5 metara.

Ništa bez iznenađenja

Čitavom dužinom grebena je ogromna streha, a samim tim i moguće lavinsko područje, te je nemoguće izaći na sedlo koje vodi u dom. Tragovi vode prema veoma strmom grebenu između dvije uvale. Vidim da se dio ekipe popeo sa skijama, a drugi dio nogom. Pokušavam procijeniti jesu li  koristili dereze i cepine. Snijeg je razmekšan djelovanjem sunca i odlučujem probati sa skijama. Za svaki slučaj stavljam i srneće, varijantu dereza za turne skije, i polako ispenjavam cik-cak po tragovima prethodnika. Izlaskom na Pregon na istoku se otvara  pogled na Njegovom Veličanstvu -  Prenju okupanom sunčevim zrakama.

Lijevo od Prenja proviruju Visočica i Bjelašnica. Na sjeveru blješte snjegovi Vranice. Preko Vrana štrči Idovac, vrh Raduše. Na zapadu se otvorila njedra Čvrsnice sa vrhom Pločno. Na jugu nas pozdravljaju stijene Velikog Kuka i Pestibrda, a preko njih viri Čabulja. Zbog ovog pogleda je vrijedilo doći.

Spuštam se do doma gdje vatra u peći već veselo pucketa. Ustvari, možda je pucketala, al sad nam dim puno bolje ide od ruke. Nema veze. Ovaj nam je dan bio za katalog. Pada dogovor da se sutra umjesto Pestibrda penje Pločno.

Ćudi prirode

Osvanulo je jutro s kao tijesto gustom maglom i jakim, zviždećim vjetrom. Sačekat ćemo malo. Vjetar će garant rastjerati maglu. No postaje izvjesno da od te ljubavi nema ništa. Kao po pravilu, na većini visokogorskih tura dolazi do revizije planova. Dio ekipe ide na Veliki Vilinac, a dio se po našim jučerašnjim tragovima vraća u dolinu.

Ja po navici zaostajem i dok kroz vjetar čujem glasove ispred sebe oči su beskorisne. S kolegom pratim tragove i nakon nekog vremena vidimo da puno idemo uz brdo. Gdje smo pogriješili? Što kaže GPS? Hm, kaže da smo pod samim vrhom. Pratimo tragove dijela ekipe koja se jučer spustila s vrha. Što sad? Vraćaj se nazad i traži tragove koji se odvajaju. To nam je jedini siguran smjer jer sve ostalo su strehe. No, kako i ćorava koka jedno zrno ubode, tako i mi pronalazimo pravi smjer.

Za to vrijeme ekipa na vrhu ima svoje doživljaje. Među turnim skijašima često postoji dilema je li bolje imati „stopere“ ili gurtne na skijama. Svako ima svoju teoriju, a jedna će se ipak pokazati kao uspravnija u danim uslovima.

Skija koja nije bila pod nogama odlučila je da napusti svog vlasnika. Završila je 200 metara niže prema Peharovim stanovima. S obzirom da je nemoguće kretati se planinom po ovolikom snijegu bez skija ili krplji, dva člana odlučuju spustiti se zaleđenim padinama i pronaći skiju dok se drugi zbog jakog vjetra i eventualnog pothlađivanja odlučuju na silazak.

Raspršili se uokolo

U jednom trenutku ova slavna ekipa od 11 članova nalazi se istovremeno ispod Vilinca, na Vilincu, na Pregonu, na Zaglavlju i na Risovcu. Nas dvojica, nakon otpenjavanja grebena konačno smo na skijama. Snijeg je zaleđen i idealan za skijanje, ali ništa bez problema. Ili je magla, ili difuzno svjetlo ne ostavlja sjene na snijegu tako dok oči vide ravan teren, koljena svako malo amortiziraju neravnine.

Napokon izlazimo iz magle. I napokon skijanje. Ustvari, napokon noćna mora turnih skijaša. Kora koja popušta kod svakog smuka i usmjerava skije gdje je njoj volja. Idealno za uništena koljena. Koči, otklizavaj, plug, obrni, okreni,upadni, ustani, skini skije, pazi drvo i tako do Muharnice.

Kasnije smo saznali da su tragači pronašli odlutalu skiju koja je nakon pada sa velike visine i udarca u zaleđenu strehu popustila. Naši junaci su izvršili mobilizaciju slomljenog dijela, baš kao da je čovjek, i polako sa „ćopavom“ skijom prošli sve doživljaje kao i mi.

I na kraju zbor u restoranu Risovac. Prepričavanje doživljaja svakog ponaosob. Šala i smijeh. Sad to sve zvuči kao lovačka priča. I nagrada, odličan grah za skijaše iz Sarajeva, Visokog, Travnika, Konjica i  Pala.

 

KOMENTARI

Zadnji OGLASI

Prijatelji